Intervju: Petar Pierre Matek za financijsko - poslovni mjesečnik BANKA (www.banka.hr)
ZB Invest je početkom 2008. godine upravljao sa sedam otvorenih investicijskih fondova s javnom ponudom i jednim otvorenim investicijskim fondom s privatnom ponudom, u kojima je imovina premašila 9,5 milijardi kuna. Kao najveće društvo na našem tržištu investicijskih fondova, čija je imovina tijekom 2007. godine porasla više nego dvostruko, ZB Invest je zaključio svoju najuspješniju godinu u dosadašnjem poslovanju. Tržišni je udio porastao na 32%, a lista ulagatelja premašila brojku od 90 tisuća.
Kako biste, s upravljačke strane, ocijenili 2007. godinu na tržištu otvorenih fondova? Postoji li neka “lekcija“ koju su domaći menadžeri fondova mogli “naučiti“ lani?
Godina je bila izuzetno uspješna u smislu ostvarenih prinosa i porasta imovine pod upravljanjem. Najveći dio prinosa ostvaren je u prvoj polovici godine kada su hrvatske dionice i dionice u jugoistočnoj Europi ostvarile veliki porast cijena. Ostatak godine je obilježen visokom volatilnošću, s kojom su se, usudio bih se reći, profesionalni portfelj menadžeri nosili znatno bolje od ostalih ulagača. Činjenica je da se veliki broj ulagača upustio u ulaganja na burzama, bilo izravno ili kroz fondove, očekujući brzu i veliku zaradu, te su kroz nekoliko korekcija koje su se dogodile često i izgubili dio uloženog novca. Ulagač koji zna zašto je kupio neku dionicu, zna i zašto je ne treba prodati, iako joj cijena pada. Ulagač koji ne zna zašto je kupio neku dionicu, ne zna niti što bi s njom kad joj pada cijena pa prodaje na valu panike - i gubi novac. Portfelj menadžeri fondova s javnom ponudom na neki su način žrtve takvih “valova“ euforije ili panike, jer ulagači u razdobljima kad rastu cijene ulažu veliki novac u fondove, a povlače ih čim cijena udjela fonda počne padati. U takvim uvjetima nije lako upravljati fondovima, osobito ako se zna da likvidnost tržišta na koja su većinom uložena sredstva fondova naglo pada u razdobljima korekcija. Portfelj menadžeri su dobro amortizirali takve “udare“ tijekom godine i doprinijeli ukupnoj stabilnosti tržišta, što je bilo osobito vidljivo tijekom listopada i studenoga kada su ulaganja fondova u domaće dionice neznatno smanjena, iako su fondovi bilo suočeni s velikim odljevima sredstava. Manji fondovi koji su ulagali puno agresivnije vjerojatno su imali i nešto više teškoća s pronalaženjem likvidnosti za isplate klijentima.
Rekao bih da je 2007. donijela i rušenje nekih legendi na domaćem fondovskom tržištu - primjerice, da novi fondovi uvijek ostvaruju veće prinose od starih, jer portfelj menadžeri navodno “napucavaju cijene“, da manji fondovi u pravilu nose veći prinos od velikih te da postoje ulagački “gurui“ koji su nepogrešivi i uvijek ostvaruju bolje prinose od ostalih.
Smatrate li da bi ova godina mogla donijeti priliku da se bolje iskažu upravljačke sposobnosti pojedinih društava u upravljanju fondovima? Hoće li neutralan ili padajući trend “izdvojiti“ uspješnije od neuspješnih i smatrate li da u takvim uvjetima više šanse za bolje rezultate imaju društva koja su u vlasnistvu banaka ili ona iza kojih ne stoje banke?
Za početak treba prestati uspoređivati kruške i jabuke. Ako fond čija je zadana strategija ulaganje u dionice u Kazakstanu ostvari veći prinos od fonda čija je strategija ulaganje u farmaceutsku industriju, to ne znači da je prvi portfelj menadžer uspješniji od drugoga. Usporedivih fondova u Hrvatskoj ima relativno malo. Mnogobrojne studije u svijetu iscrpno su analizirale prinose koje kroz godine ostvaruju pojedini portfelj menadžeri i one pokazuju kako nema jasnoga dokaza da pojedini portfelj menadžeri konstantno ostvaruju bolje prinose od drugih. Dakle, jedna, dvije ili čak pet godina ne mogu biti temelj za zaključke. Jedino pravilo koje je dokazano jest da su dugoročno uspješnija ona društva koja poštuju pravila struke i ulagačku disciplinu. Naravno, pripadnost velikoj i uspješnoj grupaciji kakva je Zagrebačka banka i UniCredit Grupa dodatno pomaže.
Mogu li hrvatska društva koja upravljaju otvorenim fondovima dovoljno brzo reagirati kako bi sačuvala vrijednost imovine, u slučaju kad bi na nekom od tržišta na kojem investiraju došlo do naglog i snažnog pada?
Iako su u biti dugoročni investitori, otvoreni investicijski fondovi su dužni isplaćivati udjele ulagačima koji to zatraže, pa je njihova “dugoročnost“ dobrim dijelom determinirana i priljevima i odljevima sredstava od strane klijenata. To je problem na svakom tržištu jer može pojačati burzovne pomake, a osobito na manje likvidnim tržištima. Podaci Hanfe pokazuju da su dionički fondovi krajem godine u domaćim dionicama držali 5,5 mlrd kuna, što je porast od samo 3,8 mlrd u odnosu na kraj 2006. Imovina u tim fondovima u istom je razdoblju narasla sa 4,3 na 14,2 mlrd kuna, dakle blizu 10 milijardi. Taj podatak sam za sebe dovoljno govori o povjerenju domaćih fond menadžera u likvidnost hrvatskog tržišta. Portfelj menadžeri su puno oprezniji od individualnih ulagača, jer brinu i upravljaju s tuđim novcima te raspolažu svotama koje se teško mogu unovčiti na domaćem tržištu.
Ako pak pitate bi li portfelj menadžeri trebali i mogu li neprestano prilagođavati strategiju ulaganja fonda (u smislu strukture portfelja) događajima na tržištu pa tako uvijek uložiti imovinu fonda na ona tržišta ili u onu klasu imovine koja bi po njihovom mišljenju u kratkom roku trebala donijeti najveći prinos, oni to niti mogu, niti bi trebali činiti. U tom bi slučaju svako društvo upravljalo sa samo jednim fondom, a ulagači ne bi mogli izabrati strategiju koja najbolje odgovara njihovim željama i potrebama, nego bi ovisili o hirovima i nagađanjima portfelj menadžera, bez jasno određene i definirane strategije. Nadam se da je takvo shvaćanje profesionalnog upravljanja imovinom sljedeća domaća legenda koja će se srušiti.
U kojoj mjeri kriza koja je pogodila financijska tržišta, a ima utjecaja i na Hrvatsku, određuje ovu poslovnu godinu investicijskim fondovima? Gdje su najveći rizici, a gdje “točke“ koje mogu spasiti rezultat?
Ova kriza je još jednom pokazala da su dionice rizična klasa imovine. To dodatno potencira potrebu za shvaćanjem kako je riječ o dugoročnom ulaganju i da je važno diversificirati imovinu.
Krize je teško predvidjeti, osobito njihovu dubinu i trajanje, no treba reći da su to razdoblja kad mudri investitori stvaraju temelje za buduće zarade, jer neselektivno rušenje cijena dionica otvara sjajne prilike za kupnju. Naravno, ponekad se takve prilike pozitivno “raspletu“ vrlo brzo, a ponekad kroz rok koji je duži od onoga koji priželjkujemo.
